|
Dobrica Pavlinušić's random unstructured stuff
Koncentracija, zidovi, vrata i rad od kuće
Ovaj tekst je napisan 19.12.2005 i objašnjava moje mišljenje o radu od kuće prije nego što sam ga počeo primjenjivati na sebi samome. Koncentracija, zidovi, vrata i rad od kućeZamislimo da poslove podijelimo da dvije grupe:
Primjer poslova baziranih na znanju je nešto što se može napraviti odmah: "dodaj mi časopis", "skuhaj kavu", "dodaj novi apache host u konfiguraciju" Poslovi koji zahtjevaju koncentraciju su oni u kojima je količina podataka koje istovremeno moraš imati u glavi prevelika da bi je pozvala odjednom: npr. programiranje nečega što ima više od dva-tri ekrana koda (npr 10k koda). To može biti i sasvim isti posao, ali za različite zadan: "povećaj ApacheChild u konfiguraciji /etc/apache/httpd.conf za 50" ili "daj nađi zašto nam je apache server spor". Ista podjela postoji popularno nazvana blue/white collar work. U osnovi ono za što postoji SOP bi mogao biti posao baziran na znanju (pod pretpostavkom da se zna gdje SOP zapravo stoji :-); naš primjer za poslove bazirane na znanju bi mogli biti poslovi koje obavljaju operateri, dok svi ostali zahtjevaju koncentraciju. Sada uvedimo vrijeme potrebno da se prebaciš sa jednog posla na drugi. Tipičan oblik rada "blue collar" radnika (ups, knowledge workera) izgleda ovako: kocetrirane * rad * neki vanjski podražaj * ponovna koncentracija * rad Dokazati to je jednostavno: od bušenja ceste dok radiš nešto do zvonjave telefona. Ali, o tome malo kasnije. Hajdemo prvo pogledati malo brojeve: pretpostavimo da poslovi koji zahtjevaju kocentraciju zahtjevaju barem 15 minuta koncentracije da bi se mogli početi raditi. Ovdje ne govorimo o poslovima koji su u osnovi istraživanje ili rješavanje novih problema (mogli bi ih nazvati kreativni poslovi) već o poslovima koji se rade na sat. Nadalje pretpostavimo da nam za obavljanje takvog malog posla treba 30 min. Dakle, radi se o poslovima zbog kojih se popunjavaju radni nalozi. Ovdje samo uvodimo 30 minuta kao razumnu brojku za mali posao za koji ti treba trud, a kada pomisliš na njega imaš osjećaj da je mali. To može biti posao baziran na znaju, npr. prirema doručka (skuhati kavu, narezati kruh, namazati maslac i med, pojesti, oprati suđe), ili posao koji zahtjeva koncetraciju, npr. "pronađi gdje u log zapisuješ poruku foobar", "konfiguriraj novi apache server". Dakle:
Dakle, došli smo do jednog sata radnog naloga (ako ti smeta razlika između 45 minuta i jednog sada, zamisli da ostatak vremena popunjavaš radni nalog u Peregrinu; 15 minta za to nije uopće prevelika brojka). Sada zamislimo da je pola sata nakon početka tog posla zazvonio telefon.
Pretpostavka je da je telefonski poziv zahtjevao samo 5 minuta da se obavi (mali posao definiran prije) ali kako uključuje chit-chat (pardon bonton) nije nerazumno potrošiti 15 minuta. Naročito ako postoji zapravo helpdesk, pa telefonski pozivi koji je probiju do knowledge workera zapravo i zahtjevaju njega (iako bi isti posao, osobito ako nije nešto od 5 minuta, bilo puno bolje poslati e-mail-om da se izbjegne prekidanje). Treba nam pola sata više (2/3 početnog vremena), i to samo zbog jednog telefonskog poziva i jednog poslića od 5 minuta! Ali, to nije sve... Sada uzmimo da u 8 sati radnog vremena možeš nagurati 6 takvih ciklusa (jer 30 minta valjda ručaš ili ideš na WC). To je sveukupno samo 3 i pol sata korisnog posla!
Ovo je zapravo savršena (dobra) situacija, a ne nategnuta računica. Pretpostavlja samo 6 poziva (ili bilo kakvih drugih prekida tipa "kako da ja?" ili "gdje je ono?") ili prekida od strane nekoga, pretpostavlja da je svaki od tih prekida trivijano jednostavan. Ovo je ujedno dobar način za određivanje što bi mogli biti poslovi first-level supporta: sve što zahtjeva samo 5 minuta vremena (čak i ako helpdesku treba dva ili tri puta više se isplati). Sada stavi u sobu četvoro ljudi. Daj im 4 telefona (dobro 3). Pretpostavi radni dan sa 8 sati. Koliko posla svaki od njih može obaviti u jednom danu? Pri odgovaranju na to pitanje imaj u vidu da svaki telefon koji zazvoni u sobi ruši koncetraciju samo još jednoj osobi (jer je preblizu ili dijele telefon), što je jako optimistično jer kada netko počne pričati u sobi srušio je koncentraciju svima (osim ako imaju slušalice -- ali onda dolazimo do toda da smo zapravo radnici na traci). Svako slovo je interval od 15 min. Svaki telefon utječe samo na jednu osobu "ispod". Radi jednostavnosti telefoni dolaze uvijek nakon završene dvije jedinice rada (30min) što je naravno idealno. Dakle, ne promatramo utjecaj telefona na cjepkanje rada osobe kojoj telefon zvoni (što je također jako moguće) nego samo utjecaj telefona (ili bilo kojeg drugog prekida):
K R T K R T
1 TKRR TKRR TKRR TKRR TKRR TKRR TKRR TKRR 4 8 4 4 8 4
2 KTKR KRTK KRRT KRRT KRRT KRRT KRRT KRRT 6 6 4 4 8 4
3 KKTK RRTK RRTK RRTK RRTK RRTK RRTK RRTK 6 6 4 4 8 4
4 KRKT KRTK RRTK RRTK RRTK RRTK RRTK RRTK 6 6 4 4 8 4
Naravno, model se nakon nekog vremena dođe u stanje balansa (jer nema ometana od 4 telefona 1 osobe) i zato jer je previše idealan:
Dakle, u jednom danu, jedan čovjek može obaviti samo između 3 i 4 sata korisnog posla (a još uvijek govorimo o savršenoj situaciji) i to ako mu svaki posao traje prosječno pola sata! To je u skladu sa početnom pretpostavkom, ali smo sada svjesni koliko je to zapravo idealna situacija. Ako na trenutak pretpostavimo da posao osobi 4 traje 2 sata (a ne pola): 4 KRKT KRKR RTKR RRKR 6 8 2 Dobivamo da se broj poziva mora smanjiti na samo 2 u pola dana da bi to bilo moguće. Naravno stvarna situacija je mnogo kompliciranija (i lošija) jer telefoni ne zvone upgravo u trenutku kada smo posao završili, jer ometanja koncentracije ne utječu samo na jednu osobu itd itd. Ova mala analiza je meni pomogla da odgovorim na pitanje: zašto mogu za tri dana doma napraviti posao od nekoliko tjedana, a mogla bi pomoći i u osmišljavaju sredine u kojoj bi bolje radili:
|
