RazmjenaVjestina
TraCkicaNudi: Revision 5

                              SEMINAR

                         No teatar

                                   CVIJET GLUME- ZEAMI

                                                                                        MENTOR: RADOSLAV LAZIĆ
                                                                                     

1. PORIJEKLO OBREDA

Kako je nastao saguraku??

(Saguraku- enena--- sinonim riječi saguraku- koji se kod Zeamija još uvijek označava kao No umjetnost. Riječ enen- doslovno, produžetak života, nekad je označavala skup plesova izvođenih u budističkim hramovima povodom praznika, a saguraku je tkđ. bio dio programa. Tokom godina stekla uže značenje- obredni ples pojedinih hramova)

Kad se veliko božanstvo povuklo u svoj krševiti dom, a svijet prekrio mrak, okupilo se osam stotina bogova na nebeskoj planini Kagu u želji da zatoče srce Velikog Božanstva, te izvedoše kaguru (sveti šinto ples) i započeše seino (po nekim tumačenjima vrsta surugakua, koji je izvođen nakon kagure) . Među njima bila je i Ama-no-uzume-no Miko, koja uze zavjetne stjegove pričvršćene na granu sakakija (sveto šintu drvo) te stade izvoditi ples i pjesmu. Njezin glas dopre do Velikog Božanstva, no bješe nejasan. Božanstvo zato otvori vrata, Zemlju ponovo svjetlost obasja. Kažu da je to bio prvi sarugaku.

U Japanu, za vladavine Kimei-tena, izlila se rijeka Hakuse, te krčag, strujom nošen uplovi u oblast Jamato. Jedan dvoranin ga pokupi te u njemu otkrije nejako dijete ljupkoga lica. Shvativši da se radi o nebeskom biću, on odmah dojavi kralju o svom pronalasku. Iste noći dijete se u snu javilo caru govoreći da je ono reinkarnacija prvog vladara velikog carstva Šin. Tako je dijete živjelo na dvoru i vremenom mudrošću nadvisilo sve ljude u carstvu, te je sa petnaest godina postao ministar- a car mu nadjenuo ime Šin. Karakter Šin se danas izgovara Hata. Otud mu i današnje ime Hata- no Kokacu.
Iz grupe karaktera što se izgovaraju Kagura, Šotoku- taiši je izostavio ključ karaktera Kami, te slijedećim naraštajima ostade samo najosnovniji činilac. Kako se u kalendaru on čita Saru, slike su dobile ime Saru-gaku i to zato što se mogu čitati kao tanošimi (radost saopćavanja) a i zato što se izvode iz Kogure.

Usmena tradicija

Cvijet, zanimanje, neobičnost tri su pojma što iz istog duha izviru. Je li moguće cvijet sačuvati?? Jer cvijet je neobičan baš zato što samo kratko vrijeme cvijeta. Slično vrijedi i za No glumca: ako izbjegne krutost u glumi, cvijet će se odmah pojaviti, neobičnost će dobiti i
zanimanje publike probuditi. Glumac koji širokim repertoarom vlada je kao čovjek koji posjeduje sjeme svakog cvijeta.
Cvijet je zapravo osjećanje neobičnog, „ stanje duha čije sjeme znalac glumačkog zanata poznaje“ .
Pravilo usmene tradicije glasi: „ Pjesma, ples, hataraki, stav tjelesni, korak- sve su to pojavni oblici istog duha „. Ukoliko glumac prida takav značaj svojoj igri, kao da sam sebe želi uvjeriti u istinitost svoje igre, svijet koji sluša i gleda upućivati će samo pohvale, dakle glumac će postići neobičnost.
Nadalje, glumac koji savršeno pokretom vlada, potpuno se s likom poistovjećuje i gubi svaku svijest o oponašanju.
Tumač No teatra mora poznavati deset tipova ličnosti. Posjeduje li svih deset, gledaocu će biti neobičan, jer će imati na raspolaganju velik repertoar i dulje će trebati da ga čitavog iscrpi, a kad dođe na početak opet će biti neobičan. U stvari, istinski glumac će utisak neobičnog ostaviti ako se ne ponovi jednom u tri do pet godina.
Nadasve je bitno zadržati različite oblike umjetničkog izričaja, i primjenjivati ih po prilici i sklonostima gledališta.
U No teatru treba pridavati posebnu pozornost da pri tumačenju žestokog lika ne izostanu nježna osjećanja- ako to uspije, glumac postiže neobičnost. Isto vrijedi i obrnuto. Držeći se tih principa, glumac će uspjeti izbjeći grubost u pokretu.
Neophodan uvjet postojanja cvijeta je da je on predmet naše tajne, i ako je obrnuto, on prestaje postojati. Prema usmenoj tradiciji, cvijet je pojava neobičnih svojstava, on je zapravo neznanje gledalaca. Poanta svakog cvijeta je u tajni koju on posjeduje, te obitelji koje otkriju neku tajnu, trebaju je prenositi svojim potomcima i brižlljivo je čuvati.
U Sutri stoji: „Zlo i dobro nisu stvari odvojene, ispravnost i izopačenost jedinstvena su pojava.“ Drugim riječima, cvijet će se razlikovati prema gledaocima i njihovom duhu, ali koji ćemo smatrati pravim?? Onaj koji se prilagođava potrebama trenutka.

Dodatne napomene o usmenoj tradiciji:
Znanje se prenosi samo jednom potomku svakog koljena. U okviru usmene tradicije kaže se : “Porodična loza se ne uspostavlja rodbinskim vezama već nasljeđivanjem tradicije. Čovjek ne nastaje rođenjem, već se stvara učenjem.“ To je paradoksalno zato što se onaj jedan potomak koji je izabran da bude glumac bira upravo po nekim sposobnostima koje IMA i onaj koji pokazuje sklonost, no o tome će više biti rasprave u slijedećem poglavlju.
 

2. VJEŽBANJA U SKLADU S UZRASTOM

SEDAM godina- sa ovom se umjetnošću u pravilu kreće sa sedam godina. Na tom uzrastu dijete već pokazuje sklonosti i nadarenost. U tom slučaju dozvoljava mu se samo bavljenje pjesmom, plesom ili hatarakijem (siloviti ples pojedinih likova, kao što su: bogovi, ratnici ili demoni, za razliku od ljupkog plesa mai koji izvode žene, djeca ili kurtizane) .
Ne smije se pojavljivati u uvodnom komadu predstave, ali se može pojaviti u komadu treće ili četvrte kategorije.
Ovdje je primjer ranije navedenog- dijete pokazuje sklonosti prema glumi pa ga zato biraju za nasljednika obiteljske loze.

Nakon DVANAESTE ili trinaeste godine-nakon tog uzrasta glas stječe svoju trajnu visinu, a i um je tada osposobljen shvatiti No. Učeniku se postepeno pokazuje cjelokupni repertoar. Tada se također osvaja ljupkost, iako djetinja, a momački glas ima izrazitu ljepotu. No, ipak djetetu se ne dopušta da izvodi suviše komplicirane pokrete, jer će u tom slučaju oni izgledati besmisleno.Stalno mu se treba naglašavati značaj pravilnog izvođenja, a dozvoliti da ipak izvodi one aspekte za koje je posebno nadaren (pjesma, ples ili hataraki).
Taj cvijet koji posjeduje učenik nije istinski, već trenutni. Dijete još nije ovladalo svojim sposobnostima. S njim se tada treba raditi na usavršavanju teksta, hatarakija i pokreta.

Nakon SEDAMNAESTE ili osamnaeste godine- Ovdje su također malobrojne vježbe koje učenik može raditi. Jer, glas se sada izmjenio i cvijet kojim je vladao- iščezao, a tijelo se izdužilo te je njegova prvotna privlačnost nestala. Učenik često, povodom tih potpuno novih sredstava kojima raspolaže, često gubi hrabrost. Učenik se tada, i pod uvjetom da je izložen poruzi, ne bi trebao obazirati na to (ili koristiti kakav drugi izgovor za odustajanje), već mora u osami, zorom i predvečer, vježbati glas trudeći se dostići visine.
U ovom razdoblju učenik donosi čvrstu odluku, jer zna da je na prekretnici karijere i da su u pitanju njegova budućnost i njegov život. Napusti li tada No, razvoj njegovih sposobnosti će se zauvijek zaustaviti.

DVADESET ČETIRI ili dvadeset pet godina- u ovom životnom dobu umjetničke sposobnosti počinju dobivati svoje konačne oblike. To je kritični trenutak vježbanja jer su glas i tijelo potpuno oformljeni. Jer zapravo glas i tijelo su dva aduta No glumaca. Ako glumac ima kraj sebe već priznate i kvalitetne umjetnike, on će se okititi rijetkim cvijetom. Iako, on još nije dosegao istinski cvijet nego je gledaoce samo zaveo rijetkim cvijetom, te se on mora još jače truditi svladati pokret i pojačati vježbanje. Ovo životno razdoblje Zeami naziva POČETAK- ukoliko je učenik svjestan stupnja na kojemu se zaista nalazi, taj cvijet će zauvijek zadržati.

TRIDESET ČETIRI ili trideset pet godina- sposobnosti se sada nalaze na vrhuncu razvoja. Umjetnik je usvojio primjedbe, ovladao umješnošću i stekao priznanje. Ukoliko nije, treba se sa istinom suočiti, jer nakon četrdesete dolazi zamiranje. Ako do tog doba ne dobije priznanje, neće ni znati je li ovladao sposobnostima. Umjetnik treba povećati samokritiku i strogost prema samome sebi.

ČETRDESET ČETIRI ili četrdeset pet godina- u tim godinama se glumčeva sredstva u potpunosti mijenjaju. Cvijet tjelesni u nepovrat nestaje. Zauvijek prestaje glumiti sarugaku otvorenog lica (osnovno pravilo No-a: depersonaliziran glumac koji u tu svrhu koristi masku ali i sposobnost kontrole vida, koje dugo ostaje nepomično). Ne smije se više baviti tananim pokretima. Postupak mu je umjeren i prilagođen starosti, lagan i bez suvišnih napora, cvijet tada prepušta zamjeniku i nadopunjuje njegovu igru. Sačuva li sve do tih godina cvijet, bit će to cvijet istinski. No, poznavanje samoga sebe osnovno je obilježje duha majstora (umjetnosti).

NAKON PEDESETE-nakon tih godina, osnovno je pravilo suzdržavati se od svake glume. Pa ipak, ukoliko je istinski majstor i lišen prava da igra, te više nije u stanju mnogo pokazati, cvijet mu zauvijek ostaje.
    

3. POKRET I ULOGE

Najvažniji cilj je postići valjanu sličnost u svemu. Velike su razlike u pokretima seljaka i dvoranina, no i u kostimima, a i u uzrastu glumaca koji tumače te likove.

ŽENA
Uloge žena primjerene su mlađim glumcima. No, ova uloga može se smatrati najtežom. Što se tiče kostima (haljina i hakama- vrsta podsuknje), treba se izričito držati uputstava. Ako se radi o ženama roda nijogo ili koi (carske supruge drugog i trećeg ranga) treba se o njihovom ponašanju obavijestiti, jer se do njih ne može doprijeti.
Haljine se nose otmjeno a takvo je i držanje. Ako se tumači plesačica, luda ili širabjoši (igračice s kraja helenskog doba koje su plesale u muškim kostimima), treba nastupati sa lepezama i najtananijim ukrasima te pokretom oslobođenim grubosti. Bokovi su tada istaknuti, a tijelo mekano. Posebno je pravilo što se tiče vanjskog izgleda: pogled, stav, odjeća- sve je određeno u tančine. To mi samo govori o tome kako u No teatru posebnu važnost ima ženstvenost- pojam žene. Ipak, ne sviđa mi se što je spoljašnost jedino što je kod uloge žene bitno. To degradira pojam žene- ako mene pitate.

STARAC
Pokret starca pripada najvećim tajnama No staze, jer se u njegovoj interpretaciji vidi stupanj sposobnosti glumca. Oponaša li grubo starčev hod, kleca li koljenima i povije li leđa, cvijet će odmah nestati i njegova gluma će ličiti na nekadašnju igru (glumiti će drevnim stilom, u kome je najznačajniju ulogu imao pokret, zapostavljala se ljupkost kao bitan aspekt glume). Mislim da je ova opaska vrlo bitna jer je mogu povezati sa pojmom istinitosti kod Stanislavskog. Naime, on također napominje kako nije dovoljno samo poznavati način, čak bitnije od toga je posjedovati istinitost iskaza- koju Zeami naziva ljupkošću.

ULOGE OTVORENOG LICA
Radi se o likovima niskog porijekla, moglo bi se učiniti da je stvar laka, no, ako su glumčeve sposobnosti nerazvijene- odsustvo maske postaje nepodnošljivo. Pokret se mora prilagoditi naravi svakog lika. Lik se dočarava držanjem, tjelesnim stavom. Lice zadržava svoj prirodni izraz, ne smije nikad namješteno izgledati.

LUDA
Jedna od najznačajnijih ličnosti No pozorišta. Ludilo najčešće izaziva duh koji zaposjedne čovjekovu dušu. Japanska riječ podrazumijeva i mahnitost, kao obilježje tog lika. Ta uloga budi najveće zanimanje u No teatru. Oblici ludila su mnogobrojni, te umjetnik koji na toj stazi postigne vještinu, ostvaruje uspjeh u svakom od deset pravaca. Radi li se o nekoj opsjednutosti, prokletsvu božjem, glumac će najlakše oponašati biće koje se uvuklo u čovjekovu dušu. Međutim, ludilo izazvano tugom, mnogo je teže dočarati. Doživi li glumac tugu kao samu suštinu svoje igre, sigurno će zanimanje publike postići. Izazove li gledaočeve suze, glumac će u sebi osjetiti najveći stupanj ljupkosti.
Kostim mora odgovarati stanju duše, a najćešće će nositi upadljive boje i sezonski cvijet.
Ludu otvorenog lica samo će glumac najrazvijenijih sposobnosti moći izvoditi. Pokret je u toj ulozi najveća tajna, pa se početnicima ne preporuča.

AŠURA...
... je duh mrtvog ratnika. Čak i ako se valjano glumi, zanimanje koje budi kod publike je ništavno, osim uloga junaka iz klanova Minamoto i Taira, koji bude posebno zanimanje. Takav No zahtjeva sjajnu glumu. Trebaju se izbjegavati plesni pokreti ( osim ako glumac ne igra kroz hatariki ili traži nadahnuće u plesu mai ) , a posebnu pozornost treba posvetiti da se ples ne bi pretvorio u demonski ples.

BOG
Njegov pokret najčešće podsjeća na demona, zbog silovitosti. Međutim, razlika između boga i demona je primjetna. Plesno tumačenje kod boga je opravdano, za razliku od demona.
Kostim odgovara božanstvu, odjeća je brižljivo odabrana. Ovaj lik se obično pojavljuje u drugom dijelu komada, a u prvom isti glumac tumači uloge ( i demona i boga ) u ljudskom obličju.

DEMON
Uloga pripada školi Jamato. Iako bude veliko zanimanje publike, izrazito su zahtjevne uloge. Oponaša li glumac demona iz pakla ( umjesto da sa hatarikijem pogleda uprtog u partnera prati ritam i udaraljke ) , zanimanje će posve opasti, jer će prizor biti jeziv. Mali broj glumaca ima sposobnosti za ovu ulogu. Konflikt ovoga lika je u tome da su suprotstavljene dvije osnovne strane- užas demona i zanimanje ( koje se vrlo lako izgubi zbog užasa ) , pa glumac koji je u stanju izazvati zanimanje publike igrajući demona uživa veliku čast i cvijet istinski.
Želja da se demonu udahne zanimljivost znači „za cvijetom na kamenoj litici tragati“ .

PODANICI KINESKOG CARA
Likovi posebnih obilježja. Stalna pravila vježbanja ne postoje. Osnovni činilac je kostim, potom maska, postupak glumčev mora biti neobičan. Uloge odgovaraju glumcima velikog iskustva. Kostim je prilagođen kineskoj modi.

SVEĆENIK
Rijetko se susrećemo s ovom ulogom, pa se smatra da ne zahtjeva preveliko vježbanje. Naglasak je na dostojanstvenom držanju, a ukoliko se radi o pustinjaku ili svećeniku nižeg zvanja, treba posebno izraziti skrušenost i predanost hodoćašću.

4. LJESTVICA OD 9 STUPNJEVA

I- Tri najviša stupnja:
1. STIL IDEALNOG CVIJETA:
U zemlji Šinre, sunce usred noći blista.
Čudesna je ljepota glume majstora No pozornice. Na ovom najvišem stupnju, glumac će promatrača i bez namjere ganuti i potresti jer se njegova igra neposredno srcu obraća. To je najviši stil idealnog cvijeta.
2. STIL CVIJETA DUBOKE LJUPKOSTI
Zašto su sve planine, osim jednog jedinog vrha, snijegom pokrivene?
Dosegne li ovaj stupanj, glumac je zašao u najveće dubine umjetnosti. Visina uvijek ima granicu, dubina je nema.. stil cvijeta duboke ljupkosti se zato poimlje kao vrh bez snijega okružen tisućama nižih bijelih planina.
3. STIL RIJETKOG CVIJETA
Pregršt snijega u peharu od srebra.
Stil rijetkog cvijeta je blistava i čista bjelina snijega u peharu od srebra.
II- Tri srednja stupnja:
1. STIL ISTINSKOG CVIJETA
Meka se svjetlost iz maglice širi, a planinski vrhovi crvenim sumrakom blistaju.
Ovladavši ovim stilom, glumac započinje svoj prodor u oblast cvijeta.
2. STIL ZNANJA
Ljepota planina i oblaka, mora i mjesečine izraz prirode je svekolike.
Kako ljepotu prirode iskazati?
Glumac koji dođe do ovog stupnja, sposoban je to učiniti. Na ovom mjestu on odlučuje hoće li napredovati ili silaziti ka nižim stupnjevima.
3. STIL POČETNE LJEPOTE
Istinska staza ni nalik nije stazama običnim.
Da bi savladao istinsku stazu, glumac mora početi od običnih staza. Odavdje počinje saznavanje od devet stupnjeva- to su vrata na kojima se ulazi u No.

III- Tri najniža stupnja:
1. STIL SNAGE I ISTANČANOSTI
Sjenka se čekića od zlata kreće, a oštrica raskošnog mača hladnom svjetlošću sija.
Pokreti sjenke zlatnog čekića simbol su snage, a sjaj raskošnog mača simbolizira hladnu glumu.
2. STIL SNAGE I GRUBOSTI
Tri dana prije nego će na svijet doći, bivola da proždere tigar je u stanju.
Proždiranje bivola znak je snage, ali i grubosti.
3. OLOVNI STIL
Pet je vrlina u vjeverice.
Konfucije kaže da je u vjeverice pet vrlina- penje se na drvo, kupa se u vodi, kopa po zemlji, skače i trči- ali, svih pet vrlina ograničeno je njezinom veličinom. Gluma je na ovom stupnju lišena istančanosti, a stil je sirov.

Kako ovladati sa 9 stupnjeva???

Najprije srednjim, pa najvišim, pa najnižim. Naukovanje počinje stilom početne ljepote i to kroz 2 osnovna komada.
Zatim glumac kreće u stil znanja. Ovdje se bavi brojnim komadima, ne zanemarujući ono što je naučio iz prošlog stila.
Glumac dolazi do stil istinskog cvijeta. Od dva početna komada dolazi do tri tipa uloga: starac, žena i muškarac.
Kad prođe sva tri srednja stupnja, glumac mora sam sebi odgovoriti na pitanje: shvaća li istinski smisao cvijeta.
Svi stilovi, ipak, počivaju na stilu znanja. Na tom stupnju glumac donosi odluku da je/ nije sposoban krenuti na više stupnjeve. Pronikne li u istinski smisao cvijeta, do cvijeta istinskog će se popeti. Ne shvati li ga, uputiti će se prema nižim stilovima. Pravi put je prema višim stupnjevima. No, kad i njima ovlada, glumac treba savladati i najniže stupnjeve- njegova će gluma i tada biti ljupka- jer je savladao cvijet istinski.
  

ZAKLJUČAK

No teatar je dakle, kompleksna umjetnost dostupna onima koji od malih nogu posjeduju veliku ljubav prema glumi. Velike su žrtve i odricanja No glumaca u korist razvitka i kvalitete izvođenja. Budući da je ova umjetnost tradicionalna, velika je čast biti kvalitetan glumac, dokazati da je dostojan odabira. Ono što je meni najbitnije u cijeloj ovoj priči je naglasak na istinitosti. Glumac u svakom trenutku treba biti svjestan stupnja na kojem se nalazi, stremeći još većem razvoju svoje glumačke ličnosti. Ova uputa glumcima prilagođena je istočnjačkom shvaćanju umjetnosti (takvim je vokabularom pisana). No, pravila o istinitosti mogu se primjeniti svugdje, istina je u svakom teatru prijelomna sastavnica koja određuje glumca. Zeami zapravo govori o tome da je istinitost iskaza ekvivalent sa istinitošću osobe, a meni kao glumačkom sjemenu to znači mnogo, budući da se ne obrazujem da bi bila slavna, već da bi posjedovala cvjetove, da bi živjela glumu.
Bitno je shvatiti da gluma nije lak pokazivalački posao, ovdje se ne radi o imitaciji života, već o proživljavanju iluzije, te glumac dijeli te emocije sa publikom. On nije samo gledan, poanta njegovog poziva ne nalazi se u slavi- slava je rezultat iskrene diobe sa publikom.
Mnoga su pravila (baš kao i u sportu) igre, velika su odricanja, velika je ljubav potrebna da bi netko bio glumac. Izjednačiti glumu sa religijom (No teatar je nastao iz rituala) nije greška, jer je životni poziv glumca bilo kojeg teatra- da glumi- da ulije vjeru nevjernicima, da bude ogledalo svih duša u gledalištu. To je poziv pun ljubavi i nipošto nije povezan sa egoizmom, kao što se na zapadu u kapitalističkim društvima prikazuje.
Teatar je neiscrpno vrelo inspiracije, a ova uputa glumcima sigurno će i laika
potaknuti na razmišljanje o vlastitom obnašanju prema svojim životnim suputnicima.