''' Nema programera u Hrvatskoj, možda su u šumi '''

Bio je pravi užitak gledati vijesti s ovogodišnjih Windays u kojima su glavne perjanice hrvatskog ITC sektora (kako to gordo zvuči) kukale i naricale (bitching and moaning) zbog nedostatke kvalitetne radne snage. Nabacivalo se brojkama tipa fali 2000 stručnjaka a za 5 godina će ih faliti milion i slične gluposti koje već predugo slušamo. Uvijek s istim apsolutnim brojkama i uvijek istim prijedlozima rješenja po dobro utabanom putu eminentnih gospodarskih stratega koji već 20 godina trkeljaju gluposti i zagađuju medijski prostor. Oni koji su u rovovima i prvim redovima znaju da je veća vjerojatnost dobiti na bingu nego zaposliti kvalitetnog čovjeka u zadnjih godinu dana. Samo potpuna budala nije iskoristila situacija i povećala sebi plaću za 30% ili držala poziciju radeći sa 5% kapaciteta. Takva situacija se naravno ne sviđa tamaniteljima kanapea po domjencima pa su odlučili zašprehati medije i prestrašiti milu nam vladu. Ekipa uhljebljena u Microsoft-u je najzabrinutija. Jako su pesimistični, idu tako daleko u prognozama da će zbog loše situacije cijelo gospodarstvo usporiti. Idemo vidjeti što se zapravo događa i kome zvone zvona.

 

Već neko vrijeme značajnom broju poduzeća u različitim područjima krenulo je jako dobro, rastu profiti, cijene dionica na burzi još brže rastu, događaju se velika preuzimanja. Svi vrte sa dionicama i svi se misle obogatiti. Nekako su doznali da ulaganje u IT infrastrukturu, koju btw tete iz birokracije ne znaju koristiti, na papiru značajno povećava vrijednost firme. Zadnji primjer je uvođenje SAP-a u lokalnog energetskog diva koji se ludo informatizira ali još proizvodi malo šporkiju naftu. Taj rast i optimizam zbog sada već sigurnog ulaska u EU doveo je do potražnje i povećanja plaća svima koji imaju bilo kakvo znanje.

 

Najednom su se oni u čijem je poslovnom modelu dominiralo preprodavanje cijene programerskog sata naručiteljima iz inozemstva našli u nezgodnoj situaciji. S jedne strane im ljudi bježe raditi za masne plaće u firme koje nemaju veze sa IT-om a sa druge im se gazde i naručitelji prijete Srbijom i Indijom. Imaju još maksimalno dvije, tri godine za restruktuiranje jer će onda još 50% radne snage pobjeći danom ulaska u EU. Veliki, Ericsson N.T. i Siemens PSE, koji zapošljavaju skoro 2000 ljudi u razvoju i testu to dobro znaju i počinju konkurirati na lokalnim poslovima grabeći sve veći dio kolača. Mali problem će nastati kad se vidi brojke koliko uvoze a koliko izvoze ali PR-ovci će to već nekako riješiti. Ericsson je tu u izvrsnoj poziciji zbog stabilnog istočnoevropskog tržišta, izvrsne povezanosti s FER-om i kao možda najvažnije dioničko je društvo s velikim brojem dionica na tržištu koje su počeli dijeliti mlađim zaposlenicima. Siemens PSE je pretrpio knock-down zbog udruživanja s Nokiom i vrijeme će pokazati hoće li se uspjeti oporaviti ali baš zbog toga sigurno će agresivnije krenuti na lokalno tržište. I eto ti neželjene konkurencije dosadašnjim ribičima u lokalnoj mutnoj baruštini.

 

Eh, lijepo li je bilo živjeti na sistem-integratorskim i clipper-based poslovima dobivenim devedesetih. Steklo se i jedrilica i auta više srednje klase (jer zna se tko kupuje motorne jahte i ferarije). Slalo se ljude da polažu potpuno nepotrebne certifikate koji su u ozbiljnom svijetu anti-referenca. Isplaćivalo se plaće na crno. Družilo se na konferencijama i domjencima. Pisalo se po stručnim časopisima. Nakon 15 godina poslovanja prosječno imaju 8 zaposlenih a ekonomska snaga im je na razini kartela kumica na placu koje drže zajednički stol. Da se bar jedan sjetio manevra tipa Luka Rajić (ili je to ipak bio Škegro) sad bi imali i oni 200 milijuna Eura. Tako to ide u životu, šofer da vlast onima koji znaju i ovi mu zarade milijarde. Inženjeri sa vezama zarade par miliona, ne znaju ili neće uložiti u ozbiljan razvoj i onda kukaju kad ne mogu više zarađivati na tuđoj grbači. Ne vidim što se loše može dogoditi ako propadnu ili jednostavno prestanu s radom kad se već nisu uspjeli udružiti i pokupiti novac bilo IPO-om bilo prodajom ozbiljnijim igračima. U svakom slučaju ubuduće će veći dio dodane vrijednosti otići na plaće i razvoj a ne na kupovanje nekretnina kao što je to bilo dosad.

 

Možemo se samo nadati da pritisak koji se trenutno vrši neće rezultirati dramatičnim smanjivanjem kvalitete na obrazovnim institucijama poput FER-a. Čak što više mislim da bi trebalo izvršiti kontraudar i prestati producirati ljude po narudžbi te doslovce prepisati program MIT-a ili Carnegie Melona. To što će neki od najboljih školovani po takvim programima moći otići vani može biti samo dobra vijest. Industrija ako hoće ljude po njihovoj mjeri neka plate ozbiljno školovanje na višim školama ili neka izađu iz posla. Dosad su uživali blagodati obrazovane i potplaćene radne snage pa nisu napravili ništa značajno.

 

Ako ćemo biti pravi neoliberali rast plaća znači da će sve veći broj ljudi upisivati fakultete i obrazovati se, komšije će kucati na vrata te tako povećati stranu ponude. Ipak je i hi-tech radna snaga samo roba i njena cijena će se kad tad uravnotežiti (na jedno 3-4000 Eura neto). Ako nam stanovi u velikim gradovima mogu biti skuplji od onih u Beču ili Berlinu i cijene dionica obarati sve rekorde zašto bi IT plaće zaostajale. Naravno neće to vječno trajati, kad se uspori rast prvo će se sjetiti popravljati PE omjere rezanjem troškova skupe radne snage, onda će zbog toga izgubiti tržišnu poziciju i sve će se srušiti u stilu 1929. Ali oni koji znaju neće previše brinuti jer će imati tvrdu lovu na računu pa će lako napraviti hop pa u Australiju, Kanadu, Kinu ili pisati open source u hladu kućerka na Hvaru. O globalizacijo lijepa li si.

 

Na moju veliku žalost ovaj ugodni scenarij se vjerojatno neće ostvariti. Pravi programeri i oni koji znaju ne žele raditi prilagodbu software svjetskih monopolista lokalnim kapitalistima. Oni žele napraviti novi Skype. A količina posla i zastrašujući nedostatak pameti na globalnoj razini koje će donijeti multicore revolucija i Internet N.0 će im otvoriti put.