Sto ogromna vecina ljudi koji zive, grubo receno, u prosjecnom financijskom stanju, imaju od financijske privatnosti na kojoj danasnji (liberalni?) politicki subjekt pociva? Kako taj subjekt na njoj pociva? Tako sto postavlja privatnost vlasnistva kao aksiom politickog i legalnog sistema. Dakle, rezolucija konflikta i enforce hijerarhije prava (legalni sistem), raspodjela i upotreba resursa (politika), koriste vlanistvo (kapital, nektrenine) kao centralni princip po kojem se odlucuje. Drugim rijecima, ja nesmijem prohodati vasim komadom zemlje, niti vi mojim, ja ne smijem zadirati u vas kapital, nit vi u moj. U teoriji, drzava jest ta koja zadire u nasu privatnost posjedovanja u opcem interesu, interesu koji nam je svim zajednicki. Dominantne ideoloske ideje po kojima mislimo i djelujemo postavaljaju gdje je granica izmedju privatnog i javnog, gjde drzava treba, a gdje ne, zadirati, intervenirati. Po danasnjem modelu, sloboda kapitalista i njihovog kapitala, sloboda parlamenta da odlucuje u interesu krupnog kapitala, jest u interesu opceg, u interesu svih. Ukratko, kapitalizam jest u interesu svih, jer proizvodi - mnogi vole citirati Churchilla - najmanje lose drustvo. U kapitalizmu, ja ne smijem zaviriti u vasu firmu, placu, cekovnu knjizicu, kredite, racune, poreze, niti vi u moje. Ideologija nam nalaze da je tako bolje za sve.

Razmisljajuci o ovoj postavci, ja sam se zapitao, kako je to u mome interesu da netko ne zna moju financijske detalje kad s njima, osim prosjecnog zivljenja od mjeseca do mjeseca nista ne mogu, niti zelim (dakle, ne zelim biti kapitalista). I kako je s druge strane to u mome interesu da drzava nije u stanju upravljati, gotovo na nikakav nacin, onima koji imaju kapital s kojim mogu upravljati drustvenim elementima (ljudima, zakonima, istinama), dakle kapitalistima, vec oni, direktno i indirektno (lobiji, mediji, financiranje politicara, mito, strucna manipulacija slozenim financijskim drzavnim pravilima, itd) upravljaju drzavom. Ne samo to, oni, kroz proxy zvan liberalna demokracija, kroz drzavu, upravljaju, za svoje ciljeve vrlo efikasno, drustvom.

U trenutku kada se postavi pitanje prava kapitalista da upravljaju, kapitalisti odgovaraju da ono sto oni koriste jest isto pravo koje i ostali imaju - pravo na vlasnistvo (imovinu) i privatnost u upravljanju istim - ali ga ne koriste.

Nije li onda u interesu vecine, dakle ne-kapitalista, dakle onih koji prodaju svoj rad drzavi ili kapitalistima, da se strateski odreknu onog dijela svoje financijske privatnosti koji im omogucava da oduzmu kapitalistima moc skrivanja financija, a preko toga otvore nove mogucnosti rekonfiguracije odnosa: drzavljani <--> drzava <--> krupni kapitalisti